U rečnom trouglu

Podgorica - Bioče - Pelev Brijeg - Vjeternik (1087 mnv) - Lijeva Rijeka - Veruša -
Mateševo - Kolašin (920 mnv) - Crkvine (1043 mnv) - manastir Morača (270 mnv)
- Međuriječje - Bioče - Podgorica (40 mnv)


160km


Tekst i fotografije:
Željko Šušović
Za sajt priredio: Jone

 

Ovo je zaista dosta lijepa tura, jer sadrži dosta živosti u smislu smjene prirodnih ljepota. Naime, na dvanaestom kilometru od Titograda skreće se preko mosta na Morači desno na stari put napravljen u vrijeme knjaza Nikole Petrovića, prije gotovo 100 godina. To je za ono vrijeme bio pravi poduhvat, a za ondašnju Crnu Goru jedina veza sa unutrašnjošću (Srbija i Sandžak).

Put je dosta loš, jer je asfaltiran nekada davno. Sa desne strane se preko Male Rijeke penje zajedno sa nama voz koji saobraća na relaciji Bar-Beograd, provlačeći se čas kroz tunele a čas preko viadukata, grabeći ka svojem cilju. Naravno, odustajemo od utrkivanja sa njime jer se vjerovali ili ne, to ne isplati.

U tom zanosu prolazimo pored prvih kuća sela Potkrš i Klopot. Inače ovaj teren pripada plemenu bratonoškom - Bratonožići. To je jedan od najsiromašnijih crnogorskih krajeva jer ga priroda nije nagradila plodnim zemljištem već kamenom i niskim rastinjem. U jednom trenutku u ovom razmisljanju iznenadićemo se pogledom na grandioznu građevinu, pravo graditeljsko remek djelo - željeznički most na Maloj Rijeci, na pruzi Beograd-Bar. To čudovište spaja dvije litice; sa visinom u odnosu na dno rijeke od nekih 250m i sa stubovima visine 220m, zaista ne može nikoga ostaviti ravnodušnog. Ostavljajuci ga da prkosi prirodi i pruža ruke dvjema liticama, nailazimo na Pelev Brijeg. To je centar Bratonožića koji dominira nad do sada savladanim usponom od nekih 600m, posle pređenih 26km.

Nastavak penjanja ide sa 2-3 serpentine uz planinu Vjeternik gdje do samog vrha primjećujemo smjenjivanje šume od listopadne ka zimzelenoj, od makije ka bukvama, od kamena ka kamenu... O, kakva je ova Crna Gora - sva ista, ništa do kamena i Lovćena!

I... evo nas na vrhu prevoja: 1087m. Sada je red da zastanemo i pogledamo: put gore ili put dole, vidjećemo svud more. Naravno šalim se: more da - ali kameno i šumovito i... prelijepo. Ovdje negdje je i granica izmedju Bratonožića i Vasojevića. U Crnoj Gori se to još uvijek dobro poštuje i zna.

Rijeka Mala, ali odabrana

Sada idemo lijepim asfaltom i još se spuštamo u lijepom planinskom ambijentu te ulazimo u mjesni centar Lijevu Rijeku (800m), gdje se ne vidi ništa bez nebo više sebe. Lijeva Rijeka, rekoh... Hmm, to mi je nešto poznato? A, da - pa to je zavičaj onog... pomozi mi reći? Ma onog što ga svi volješe da su se njime zaklinjali, a onda to zaboraviše pa ga proklinjali, a mi svi ukupno na...... onog što mu je kriv za sve, onog kojeg ne smije niko da bije, onog... Ma pogodite. Da, da, pogodili ste! Čikam one iz Haga da dođu da ga ufate - sto posto naći će ga u svoj zavičaj. Samo bojim se da se neće.. mislim dobro provesti. To onako među nama.

Kad smo se ovako lijepo izprisjećali i poželjeli svega, a bujna mašta kenja svašta, valjalo bi uhvatiti još malo snage jer treba savladati uspon od još 400m visinske razlike, uz nekoliko lijepo raspoređenih serpentina(nešto kao kotorske) i doći na čuveno titogradsko zimsko-ljetnje izletište i odmaralište-Verušu(1250m). Ovo zaslužuje da se vidi. Cijeli put ide uz tok Tare (čuvene ljepotice) koja je toliko mala (potočić) da ne možemo vjerovati da pravi onakav kanjon (tiha voda brijeg roni). Sve do Mateševa, nekada glavnog mjesnog centra, vodi divan put u još ljepšem ambijentu, skovanom od hlada gustog drveća i uz žubor još uvijek male Tarice.


U Kolašinu gradu

Odavde do Kolašina (mala varoš al' je fina) ima samo par kilometara. Kolašin je mali ali divan grad, opasan sa sve samim visokim planinama.Bjelasica, Moračko Gradište i ostale Moračke planine. Izlazak iz Kolašina na Jadransku magistralu nije baš zabavan jer se ide putem sa puno automobila i kako već to znamo, sa još više smeća pored puta.

Crkvine (1043m) su zaista jak spust i treba biti majstor da se preveze tih dvadesetak kilometara puta. Treba proći kroz 15 tunela, 10 mostova i vijadukata, uz pad od 10% (tako kažu saobraćajni znaci). Zanimljivo je preticati šlepere dok sviraju vazdušnom sirenom, i još u tunelu.

Po završenom spustu ulazi se u manastir Moraču o kojem ne treba puno pričati. Zaista je lijepo u smiraj dana sjesti u hlad manastirskog konaka i popričati sa iskušenicima i ostalim žiteljima manastira.


Manastir Morača - tipični iskušenik

Dio puta nadalje je posebna priča. Čuveni kanjon Platije, slikarski motiv jos čuvenijeg Petra Lubarde, koji se i proslavio slikajući ovo što mi vidimo sada. Sve što je opasno, to je u neku ruku i lijepo. Zato treba proći ovim kanjonom. Polako i pažljivo vijugamo pored plahovite, čiste, hučne, pune ribe, plavo-zelene Morače koja nosi pozdrave sjeverne Crne Gore jezeru Skadarskome i moru Jadranskome.

 

Uz taj žubor i blagi povjetarac koji obavezno prati putnika-namjernika, stižemo u Titograd (svjetlosti velegrada). Sve u svemu prođosmo tih 160km i ostadosmo živi i još zdraviji, samo što ja zaista jedva čekam da se odmorim.

 

Pozdrav od Šula!

FreeBiking home